Kulturni centar Novog Sada

Pogledajte kao
Sortirajte kao
Prikaz po stranici

Aleksander Kluge: Ko izusti utešnu reč, izdajnik je

Priče u zbirci Ko izgovori utešnu reč, izdajnik je posvećene su Fricu Baueru, nemačkom Jevrejinu, proganjanom i mučenom u koncentracionom logoru za vreme nacističkog režima, koji je nakon oslobađanja proveo egzil u Danskoj, da bi kasnije kao tužilac učestvovao u Frankfurt-Aušvic sudskim procesima 1963. godine. Tragično je okončao život samoubistvom. Aleksander Kluge želi da sačuva uspomenu na Bauerovo neumorno zalaganje za pravdu, posvećen rad, naglasivši da je ličnost koju "niko od podmlatka ove zemlje nije zamenio". Knjiga se sastoji od 48 kratkih priča koje govore o nacističkim zločinima, antisemitizmu, kao i različitim pokušajima da se zločinima utekne. Priče su pisane iz raznovrsnih perspektiva koje uključuju zločince, žrtve, posmatrače, egzekutore i njihove saradnike, čime se čitaocu omogućava da sveobuhvatno razume anatomiju i strukturu zločina, ali se ujedno stavlja u situaciju da osete empatiju sa svim akterima bez obzira na njihovu poziciju. Nacistička istorija o kojoj Aleksander Kluge govori je svedočanstvo, posmatrano iz Agambenove perspektive, svođenja čoveka na goli život, na homo sacera. Ta brutalnost, koja svodi ljudsko postojanje isključivo na telesnu egzistenciju, lišenu političke i društvene agesnosti, svodi takođ i smrt na jedan nedostojanstveni čin, pri čemu se ne degradira život već i sama smrt. Zato je danas, kada su masovna ubistva prestala (da li su?), važno čitalačkoj zajednici otkriti Aleksandra Klugea. Klugeovo delo poziva nas da promišljamo ne samo o prošlosti već i o sadašnjosti, ne samo istoriju, već i prirodu zločina, da identifikujući se i sa zločincima i sa žrtvama, razumemo da možemo biti i jedno i drugo. (iz teksta Jelene Vukićević)
€11,00

En Karson: Autobiografija Crvenog

„Autobiografija Crvenog razvija se u atmosferi igrivih i naizgled proizvoljnih veza između antike i modernosti, kojima se potiskuje linearnost istorijske recepcije, njenih opštih mesta i konvencionalnih tumačenja, da bi se potencirali oni manje očigledni dodiri i srodstva. Za svoje polazište u ovom tekstu En Karson uzima Gerionidu, pronađene i sakupljene fragmente iz Stesihorove poeme o Gerionu (oko 630–555. p. n. e.). Gerion je crveno čudovište sa šest nogu, šest ruku i krilima (pretpostavlja se na osnovu toga i sa tri glave, kako je to bilo u drugim delima u kojima se Gerion spominjao), koje ubija Herakle u okviru svog desetog zadataka, pri otmici Gerionovog krda. Stesihor, koji dolazi u „teškom razdoblju za jednog pesnika“, kako piše Karson, posle Homera, a pre Gertrude Stajn, možda nije baš očigledan izbor za pretekst jednog dela iz 1998. godine. Međutim, već uvodni deo koji imitira naučni okvir i aparaturu, pokazuje da je njegov izbor suštinski zasnovan na izboru po srodnosti. Jer Stesihor se pamti kao onaj koji je inovativno pristupao mitologiji i korigovao Homera i Hesioda, a jedna od njegovih najupečatljivijih tvrdnji jeste da Helena nije ni bila u Troji, već da je rat provela u Egiptu, a da je u Troju poslata njena utvara. Pesnik koji jednim potezom ukine razlog za najveći poduhvat herojskog doba svakako nije slučajno u tekstu autorke koja izbavlja Geriona od sudbine žrtve u okviru grčke mitologije i smešta ga u drugo drevno verovanje, u peruanske Ande, u jezik kečua, u figuru koju zovu Yazcamac, „onog koji je otišao i video i vratio se“, dakle preživeo. Kroz čitavo delo može se proći neopterećeno, uživajući u stilu i slikama, priči o odrastanju i sazrevanju Geriona, američkog mladića, homoseksualca, kojeg je brat zlostavljao, majka mu bila nežna ali ne od posebne koristi, a otac se tek uzgred spominje. Ali već u prva dva odeljka susrećemo se više puta s idejom o prikrivanju i zametanju sveta na osnovu Gerionove nekonvencionalne percepcije okoline i svog položaja u odnosu na predmetni svet…” (iz pogovora Sonje Veselinović)
€7,00