Drago Jančar: Pogled anđela

Kako zapisuje Josip Osti u osvrtu za knjigu Jančara, danas, nesumnjivo, jednog od najreprezentativnijih, ne samo slovenskih, nego srednjoevropskih, odnosno evropskih pisaca, od prve knjige, knjige pripovjedaka, Hodočašće godpodina Houžvičke (Romanje gospoda Houžvičke, 1971), nadalje, često zanima povezanost pojedinca i povijesti, a, prije svega, tajanstvena i mračna čovjekova priroda. “U većini svojih priča, romana i drama, pa i eseja, bavi se mračnom poviješću i mrakom čovjekove duše. Životnim i čovjekovim podzemljem. Traumatičnim opterećenjima i destruktivnim nagonima. Neurotičnošću i erotičnom naelektriziranošću. Rizičnim i incidentnim situacijama. Čovjekovim konfliktom sa samim sobom i drugima. Tajanstvenim u njemu i oko njega. Onim što graniči s čudom i čudom samim. Graničnim situacijama, u kojima je sve na kušnji i u kojima životna igra postaje opasna. Često i po život, jer se, najčešće, okončava strahom, nasiljem, bolom, krvlju … , a ne rijetko i smrću. Jančar, tako u monološkim, kao i u dijaloškim tekstovima, mada njegovi monolozi ne rijetko imaju tenziju dijaloga, opisuje stanja ≫između sna i budnosti≪, u kojima stvarnost podsjeća na teške, morne snove, za koje čovjek ne zna, je li se iz njih probudio ili se iz njih više uopće neće probuditi. Posebno tada, kada zagazi u neprozirni mrak u sebi i oko sebe, te luta bezizlaznim labirintom vremena i prostora. Zato ne iznenađuje što su tama i tamno najčešće boje i određenja Jančareve proze i dramatike, odnosno njegove literature uopće”, piše Osti.