Andrej Nikolaidis: Mađarska rečenica

Sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza, sjeća se pripovjedač Mađarske rečenice kako mu je govorio prijatelj Joe, centralna ličnost romana Andreja Nikolaidisa koji je u jednoj rečenici ispisao pa najmanje dvosmislenu priču, obilježenu ironijom prema pošastima današnjice i autoironijom kojom su pisci “našeg“ jezika bili rijetko skloni. Nikolaidis je ispisao po više osnova nesvakidašnje djelo, postavljajući ga visoko iznad dnevnoprigodničarske retorike tokom predstavljanja mučne teme izbjeglištva. Roman je imaginarna povijest balkanskih i evropskih izbjeglištava 20. i 21. vijeka ispisana kroz dvije sudbine – naratorovog prijatelja Joea i velikog jevrejsko-njemačkog filozofa Waltera Benjamina, čijim je djelom i tragičnim krajem Joe opčinjen. A njihove izbjegličke priče, baš kao što je to slučaj sa većinom takvih iskustava, slične su; bilo da je riječ o onima koji na grčkim ostrvima još uvijek u neizvjesnosti očekuju trenutak odlaska na neka konačna odredišta ili ih je na nekoj od evropskih ruta dočekala žičana ograda, ili su oni koji su početkom devedesetih odlazili iz Bosne i Hercegovine, u neizvjesnost Crne Gore koja je deportovala izbjeglice i stvarala topovsko meso dželatima od kojih neke Nikolaidis u Mađarskoj rečenici opisuje. Mađarska rečenica, protegnuta baš kao i izbjegličke priče, napisan je u jednoj rečenici koju narator misli u vozu na relaciji Budimpešta – Beč. S ovakvim postupkom “izaći na kraj“ zaista mogu rijetki te se Nikolaidis novim naslovom iznova potvrđuje kao jedan od najznačajnijih književnika prostora kojeg nazivamo regija.