Strahovita nježnost – Barbara Delać
Umijeće prihvatanja nove osjećajnosti
Recenziju napisala: Valentina Knežević
Poezija Barbare Delać nastaje iz pažljivog posmatranja i neprestanog (pre)vrednovanja svakodnevnog života, u kojem sitni detalji i prolazni trenuci postaju fundament pjesničkog izraza. To je posebno uočljivo u njenoj novoj knjizi pjesama, prvenstveno zbog preovladavajućeg introspektivnog i intimističkog tona. S druge strane, svakodnevne životne situacije i kontemplacije lirskog subjekta suptilna su, a čvrsta, lična podloga za istraživanje univerzalnih pitanja postojanja i prolaznosti kao i suočavanja sa njima. Otuda je amblematičan citat na početku pjesme „Umijeće umiranja” koja otvara zbirku – naslov romana Oušna Vuonga Na zemlji smo nakratko predivni. Upravo tu, u uranjanju u sadržaj svakodnevnog, efemernog života pronalazimo i glavne odlike pjesničkog creda Delaćeve, sasvim u skladu sa riječima Vislave Šimborske da je za pjesnika vrlo važno da ne zanemari prolaznost trenutka, konkretnost detalja i materiju svijeta, već da upravo u njima prepozna izvorište autentične poezije. [i]
Iako su pojedinačne pjesme u knjizi bogate slojevitim i pretapajućim značenjima, naslov, preuzet iz jedne od njih, odličan je izbor jer je autorka podcrtala krovnu temu ove i semantički i stilski zaokružene zbirke. Puno značenje naslova, Strahovita nježnost, otkriva se tek kroz pažljivo čitanje zbirke kao cjeline u kojoj se motiv nježnosti neprestano preispituje, produbljuje i osvjetljava iz različitih perspektiva. Preko mreže raznolikih motiva i posebnih kontekstualizacija, pjesnički se artikuliše snažna potreba savremenog čovjeka za osjećajnošću posebne vrste – nježnošću koja, da bi bila istinski prihvaćena u našem vremenu, izgleda da mora biti „strahovita”, gotovo granična, kako ne bi bila unaprijed odbačena kao slabost ili kič. Priroda te strahovite nježnosti nije sentimentalna ni patetična – ona je u prvom redu podržavajuća, određena istovremeno snagom i plemenitošću, stamenošću i samilošću. Kao takva, nalazi se u temelju univerzalno shvaćenog fenomena duhovnosti i suštine cjelovitog poimanja čovjeka. Pjesme Barbare Delać ne postavljaju pitanje o izvoru nježnosti, već je prizivaju kao lijek za naša ograničenja i našu konačnost, u vremenu opterećenom neriješenim starim i sve izazovnijim novim nemirima čovječanstva. U tom smislu Strahovita nježnost nudi čitaocu prostor za prepoznavanje i osnaživanje vlastite emotivne autentičnosti.
Lirski glas jasno otvara dva moguća puta ka dosezanju pomenutog kvaliteta: kroz umjetničko stvaranje i kroz odnos urbanog čovjeka prema prirodi, ili obrnuto, svejedno – jer oba puta zahtijevaju hrabro uranjanje u vlastitu unutrašnjost:
pisanje je nužno
skok u tišinu
iskopavanje
arheoloških ostataka
djetinjstva
izrada neizrađenih
slika
i stavljanje
riječi na nepoznato
mjesto…
Humanistički pogled na poeziju kao na utočište koje omogućava da se kroz umjetnički izraz pronađe smisao, potvrda individualnosti i ljudskosti, istovremeno nudeći tu mogućnost drugome/čitaocu, prisutan je na više mjesta u pjesmama ove knjige. U njoj Delać, kroz nekoliko uočljivih, iako ne i formalno odvojenih ciklusa, nastavlja sa svojom dijalektikom potrage iz dvije prethodne pjesničke zbirke. Njena umjetnička i intelektualna metoda zapravo je dinamičan proces traganja za odgovorima kroz staloženo sučeljavanje sa pritiscima svakodnevice ali i preispitivanje različitih pojavnosti i ideja, čime nas vodi ka dubljem razumijevanju svijeta i nas samih.
odlažem gluposti
strahovito nježno
sveto je sve to veto eto to
u svakoj pjesmi živi i umire
uzaludnost pokušaja da se ponovi
smrt nema s ozbiljnošću ništa
nema
pjesma-zagrljaj
nekome posve samom
u svijetu punom ljudi
i beznačajnosti
U odnosu na raniju poeziju Barbare Delać, njene nove pjesme karakteriše upadljiva smirenost polemičkog diskursa, fokusiranost na lična osjećanja i unutrašnji svjet pojedinca u svijetu sveopšte nepravde, nesigurne egzistencije i novih masovnih razaranja.
ruševine nijesu zaštićene
od hladnoće i novih
razaranja
više niko ne pretresa bilježnice
ali čim se malo odmaknem
pitaju me čija sam
Odlukom da pjesme iz tog tematskog korpusa zatvore knjigu, doprinose utisku da je kritička svijest imanentna lirici te da ona i dalje čuva gotovo ekskluzivni potencijal za kreiranje smisla i značenja.
jezik je taj koji mijenja frekvencije
emituje muziku
i možda u njemu možemo posaditi
klicu
poeziji je lako
da otkaže poslušnost
lako i da
uđe na zadnja vrata uma
i u njemu ostane dugo
dugo.
Valentina Knežević
[i] Iz govora Vislave Šimborske koji je održala povodom dodjele Geteove nagrade 1991. godine.
Pogledajte knjigu Strahovita nježnost u našoj knjižari: https://www.platformaknjiga.me/sr/barbara-dela%C4%87-strahovita-nje%C5%BEnost