Aleksandar Bečanović: Planinski orao

„U svojoj pripovijetci „Pierre Menard, autor Don Quijotea“, Borges se poigravao s idejom da je čin čitanja čin u kojem se ponavlja autorstvo. Onaj tko doista pročita neku knjigu, napisao ju je još jednom. Ono što vrijedi za knjige, vrijedi i za filmove. Kad su Gusu Van Santu ponudili da snimi remake „Psiha“, učinio je to na jedini način na koji filmofil može. Nanovo je – kadar po kadar – snimio film navlas isti kao Hitchcockov. Iza tog „plagijata“ krio se zapravo performerski čin pravog filmofila, posveta ljubitelja savršenom filmu koji se ne može poboljšati ili nadmašiti. U knjizi PLANINSKI ORAO, Pierre Menard se zove Aleksandar Bečanović. Poput Gusa Van Santa, on ponovo „snima“ jedan Hitchcockov film. Samo – razlika je ogromna. Jer, ako je „Psiho“ bio i ostao kanonizirani klasik, „The Mountain Eagle“ je jedini zagubljeni Hitchcockov film, film kojeg sam redatelj nije cijenio, a koji je u međuvremenu postao Svetim Gralom filmologije. Za razliku od Borgesovog Menarda koji ponovo piše knjigu koju svi poznajemo, Bečanović zamišlja remake filma koji nitko nije vidio bar 70 godina, te od kojeg su ostali tek opisi, plakat i par fotografija. Taj film – kao u pravoj podstmodernoj mistifikaciji – poprima razmjere puno veće no što ih vjerojatno zbiljski ima. Postaje film na kojem Hitch brusi svoj stil, tijekom kojeg prosi svoju suprugu, te u kojem se prvi put šeće u vlastitom kadru. Temeljeći svoj roman na arheološkim krhotinama filmske povijesti, pisac romana gradi borgesovsku mistifikaciju, snimajući „Planinskog orla“ po drugi put.” (Jurica Pavičić)