Margaret Lorens: Božja šala

Rejčel Kameron počinje kao dijete, još uvijek zaglavljena u dobu pjesmice djevojčica što preskaču konopac, koju čuje kroz otvoren prozor svoje učionice, još uvijek u ulozi savjesne kćerke majke koja se prema njoj ponaša kao da je samo napola odrasla. Sa trideset i četiri godine, stiže do nezgrapne adolescencije, prolazi kroz muke zbog svog izgleda i seksualnosti, i doživljava bolnu i neuzvraćenu zaljubljenost. Ali na kraju odrasta, spoznavši djetinjastost svoje majke, te stoga i njenu nesposobnost da joj pruži emocionalnu sigurnost, prihvativši rizik koji sa sobom nosi življenje, zauzevši svoje pravo mjesto u vremenu: „Pored mene spava moje ostaralo dijete … Šta će biti? Ono što bude. Možda će moja djeca uvijek biti samo privremena i nikad neću moći da ih zadržim. Ali tako je sa svačijom djecom.“ Dok sam ponovo čitala Božju šalu, obradovalo me je to koliko je malo ovo djelo zastarjelo. Možda su nestali neki društveni običaji i seksualne stege, ali i dalje postoji ista vrsta očekivanja koja se nameće ženama, premda u različitom ruhu: savršena fizička ljepota, besprekorno samopouzdanje, anđeosko i nesebično pružanje njege ove ili one vrste. Ono što nama kao čitaocima Rejčel sada može da ponudi je nešto što je i dalje potrebno da znamo: kako da priznamo vlastita ljudska i neizbježna ograničenja, vlastitu budalastost. Kako da kažemo i Ne i Da. (Margaret Etvud)