KNJIŽEVNI PRIKAZ / PREDGOVOR
O poeziji Marka Stanojkovskog
Samoća uličnih prolaza
Piše: Vasko Raičević
Moglo bi se očekivati da će poezija generacija koje tek nastupaju biti poezija bunta, kolokvijalnog govora i oštrih reakcija na političku stvarnost. To su oni rođeni krajem 90-ih, nakon jada i horora raspadujuće Jugoslavije. Nasuprot tome, stihovi Marka Stanojkovskog sugerišu mirno kretanje među ruševinama koje su ostale od prethodnih generacija. Obrisi društva koje još nije utvrdilo svoj konačni oblik, raskorak između dva sistema vrijednosti u tranzicijskom haosu, melanholija noćnih šetnji u gradu koji još nije postao Grad – to su slike koje se komešaju u viziji ovog pjesnika. Taj ples opštih prizora (,,Lavirint“) on posmatra sa strane, kao neko ko ne želi da učestvuje. Nudi nam ideju umjetnika koji je pasivni posmatrač, bez vjere u akciju i promjenu. Mladi čovjek novog doba lišen je vjere u velike riječi i svijetlu sjutrašnjicu: Zemlje više nema, naša tijela blistaju u noći. Može se samo meditirati o ludilu lirskog subjekta i skicirati mapa njegovih hirova.
Uronjen u poetiku svakodnevice ali ipak bez hiperrealističkog natrpavanja detaljima, pjesnik u prvi mah djeluje kao da zaista opisuje hirove. Spoljašnji svijet octran je pažljivim odabirom prizora i postepeno se odaje izvor napetosti – a to je nestabilnost životnog preostora. Zidovi, ulice, kafei – sve djeluje hladno i na distanci od posmatrača. Ono što se činilo kao hir postalo je alijeniranost u nekom nezainteresovanom, snolikom društvu.
Ulicama je zablistala kiša neonske kiseline,
nagrizajući kožu, pržeći zjenice.
Fluorescentna prašina je skakutala
po električnim tablama na staklenim tornjevima.
Sa jedne je curila nafta iz limenke za koka-kolu.
Sasvim običan prizor dobija prijeteći ton. Svijet izgleda kao ambijent nakon apokalipse. To je košmar s atmosferom Blade Runnera koji prekida alarm. Emotikoni, hologrami, projektori i druge alatke koje komplikuju put do istine pričinjavaju gotovo fizičku bol u grozničavom snu spavača. On ne bježi, ne skriva se, ne pokušava ništa promijeniti. Njegova je pozicija pasivna. Bio bi skoro kao realistički objektivni posmatrač da nema te ranjivosti i savijanja pod udarcima koje mu zadaje stvarnost.
Prerano zaspala djeca uličnih prolaza. Opustjeli kvartovi kojima zavija vjetar. Hladni dah ceste i prigušeni noćni mehanizmi grada. Ako postoji neka toplota, ona je sumnjiva (,,Efluvijum“). To su tihe riječi koje konstatuju samoću, bez patetike ili vapaja za drugim bićem. Stanje se doima nepromjenljivim i to izaziva sjetu, a ne vrisak. Dok sluša nasilan smijeh sa druge obale, odjek svijeta u kome ne učestvuje, sjedi na mostu i očekuje nekakav moment epifanije, ali do njega ne dolazi. Na mostu je udaljen od vrela života i ne pripada nikome. Njegova egzistencija oslikava se u dimu koji umorno silazi sa žica (,,Dim cigarete“). Postoji slutnja o noćima koje su stvorene za ljubav, ali to je samo čežnja koja se ne može ostvariti (,,Patetika“).
Dnevni ritual prisutan je u kratkim naznakama, sasvim dovoljno da se skicira stanje i izazov mehaničkog življenja. Pokušaj uspostavljanja reda pomoću uobičajenih praksi kao što su jutarnji TV program ili dnevne novine završava neuspješno. Sve je to ređanje pojmova od juče, koje već danas ne znače ništa (,,Malograđanština“). Zvuci fanfara iz ormara (,,Sati“) nagovještavaju dinamiku unutrašnjeg svijeta, ali čim se otvore oči za dnevnu svjetlost tišina realnosi proguta svaki zvuk. U novom poretku nema mjesta za stari ples mitskih bića. Prošlost i tradicija djeluju kao fikcija oličena u prašnjavim hramovima drevnih naroda. Sjećanja su nestabilna i fluidna kao kišni oblaci. To je slika ljudi koji borave u sadašnjosti ispražnjenoj od iscjeliteljskog dejstva iluzija. Ljudi koji ne traže i ne očekuju ništa. Na neki način, ispostavlja se da je posmatranje i bilježenje tih fenomena jedina mogućnost za triijumf nad njihovom surovošću.
Mi nismo pisali društvene manifeste
u vidu ljubavnih crtica za propale studente
sa srcima preslabim srcima punim nove revolucije
Vrijeme manifesta i revolucionarnih ideala sad djeluje kao neka poluvjerovatna prošlost. Novi čovjek će samo projuriti pored Ginzbergovog groba (,,Male ideje“). Ostali su samo nazivi ulica koji govore o nekom drugačijem svijetu, a danas su samo u službi fikcije. Izgubljeni ljudi na Revolutionary Roadu.
Neki drugi gradovi, svjetlost Toskane ili Venecije, dodatno naglašavaju nedovršenost naših prostora. Bogatstvo neke druge tradicije koja se može prisvojiti (nije slučajno pomenut T. S. Eliot) ne djeluje kao utjeha, već više kao drugačija verzija samoće. Izgleda kao obećanje bliskosti, potraga za srodnom dušom, ali sve ostaje na neuhvatljivom prisustvu drugog. To su tragovi koji se gube u sumraku.
Poetske slike Paradžanova, Tarkovskog i drugih autora upletene su u ove stihove kao njihov prirodni dio. Nježnost i nostalgija kojom odišu ti filmovi odgovaraju atmosferi ove knjige. Jermenski kralj pjesnika iz 18. vijeka, Sajat Nova, čiji život je tema filma Boja nara (1968) Sergeja Paradžanova, predstavlja trijumf duhovnosti nad tamom ćelije u koju je režim zatvorio umjetnika (,,Sayat-Nova“). Mada vizija sadašnjosti nije svijetla, nad njom ipak lebdi duh nepobjedivosti poezije. Možda se događa zaborav kao zločin nad bajkama, ali pjesnik se s tim zaboravom bori. On oblikuje svoju poeziju ne pokušavajući da stvori novi jezik, niti da se prilagodi uticajima tehnološkog zamaha. Tu nema ni vulgarnog izraza ni uličnog slenga. On suptilnu jednostavnost suprotstavlja svakodnevnim nasrtajima banalnosti. To njegove slike čini jasnim i utoliko je više uznemirujući njihov sadržaj. Ovo je poezija tihog bivstvovanja u svijetu bez empatije.
Vasko Raičevič