Featured products

Milorad Popović: Deckname Gramsci

€29.90

Nikola Nikolić: Posijecite visoko drveće

Zbirka kratkih priča „Posijecite visoko drveće“ Nikole Nikolića objavljena je u izdanju Nove knjige. Priče govore o ratovima, diktaturama, genocidima, iz prizme pojedinaca koji se na kraju svode na numeričke bilanse. „Svijet koji se ovdje otvara pred čitaocem bolno je tačan i bolno naš: greške su u njemu ljudske, a posljedice masovne. Nikolić ipak vješto okreće svoj objektiv ka pojedincu koji nosi teret istorije na leđima od krvi i mesa, izbjegavajući da teške svjetske događaje pretvori u suvu statistiku. Nada ove knjige leži u njenom pozivu na empatiju i podsjećanju da je stradanje jednoga, bez obzira na kilometre udaljenosti, uvijek stradanje svih“. (Lana Bastašić) „Njegovi junaci/antijunaci su ljudi koji ispunjavaju svjetske vijesti svojom (nekad i tuđom) krvlju i tijelima. Autor bira dokumentarni, reportažni način pripovjedanja, u čemu možemo vidjeti eho latinoameričke proze, a počesto su i priče smještene u geografiju Latinske Amerike. Većina priča, nakon završetaka, imaju faktografska objašnjenja bazirana na istorijskim činjenicama, čime autor želi od zaborava otrgnuti stradanje i patnju ljudi što biva potisnuto pred sve novim i luđim svjetskim događajima. Ljudska sudbina je centralni motiv ove knjige. Tema kojoj je Nikola Nikolić pristupio s finim osjećajem za pripovjedanje, za pronicljive poetske detalje i reduciran stil – koji je metafora mondene ravnodušnosti svijeta u kojem živimo. ‘Posijecite visoko drveće je plemenita knjiga“. (Faruk Šehić)
€7.00

Aleksandar Bečanović: Planinski orao

„U svojoj pripovijetci „Pierre Menard, autor Don Quijotea“, Borges se poigravao s idejom da je čin čitanja čin u kojem se ponavlja autorstvo. Onaj tko doista pročita neku knjigu, napisao ju je još jednom. Ono što vrijedi za knjige, vrijedi i za filmove. Kad su Gusu Van Santu ponudili da snimi remake „Psiha“, učinio je to na jedini način na koji filmofil može. Nanovo je – kadar po kadar – snimio film navlas isti kao Hitchcockov. Iza tog „plagijata“ krio se zapravo performerski čin pravog filmofila, posveta ljubitelja savršenom filmu koji se ne može poboljšati ili nadmašiti. U knjizi PLANINSKI ORAO, Pierre Menard se zove Aleksandar Bečanović. Poput Gusa Van Santa, on ponovo „snima“ jedan Hitchcockov film. Samo – razlika je ogromna. Jer, ako je „Psiho“ bio i ostao kanonizirani klasik, „The Mountain Eagle“ je jedini zagubljeni Hitchcockov film, film kojeg sam redatelj nije cijenio, a koji je u međuvremenu postao Svetim Gralom filmologije. Za razliku od Borgesovog Menarda koji ponovo piše knjigu koju svi poznajemo, Bečanović zamišlja remake filma koji nitko nije vidio bar 70 godina, te od kojeg su ostali tek opisi, plakat i par fotografija. Taj film – kao u pravoj podstmodernoj mistifikaciji – poprima razmjere puno veće no što ih vjerojatno zbiljski ima. Postaje film na kojem Hitch brusi svoj stil, tijekom kojeg prosi svoju suprugu, te u kojem se prvi put šeće u vlastitom kadru. Temeljeći svoj roman na arheološkim krhotinama filmske povijesti, pisac romana gradi borgesovsku mistifikaciju, snimajući „Planinskog orla“ po drugi put.” (Jurica Pavičić)
€8.40

En Karson: Autobiografija Crvenog

„Autobiografija Crvenog razvija se u atmosferi igrivih i naizgled proizvoljnih veza između antike i modernosti, kojima se potiskuje linearnost istorijske recepcije, njenih opštih mesta i konvencionalnih tumačenja, da bi se potencirali oni manje očigledni dodiri i srodstva. Za svoje polazište u ovom tekstu En Karson uzima Gerionidu, pronađene i sakupljene fragmente iz Stesihorove poeme o Gerionu (oko 630–555. p. n. e.). Gerion je crveno čudovište sa šest nogu, šest ruku i krilima (pretpostavlja se na osnovu toga i sa tri glave, kako je to bilo u drugim delima u kojima se Gerion spominjao), koje ubija Herakle u okviru svog desetog zadataka, pri otmici Gerionovog krda. Stesihor, koji dolazi u „teškom razdoblju za jednog pesnika“, kako piše Karson, posle Homera, a pre Gertrude Stajn, možda nije baš očigledan izbor za pretekst jednog dela iz 1998. godine. Međutim, već uvodni deo koji imitira naučni okvir i aparaturu, pokazuje da je njegov izbor suštinski zasnovan na izboru po srodnosti. Jer Stesihor se pamti kao onaj koji je inovativno pristupao mitologiji i korigovao Homera i Hesioda, a jedna od njegovih najupečatljivijih tvrdnji jeste da Helena nije ni bila u Troji, već da je rat provela u Egiptu, a da je u Troju poslata njena utvara. Pesnik koji jednim potezom ukine razlog za najveći poduhvat herojskog doba svakako nije slučajno u tekstu autorke koja izbavlja Geriona od sudbine žrtve u okviru grčke mitologije i smešta ga u drugo drevno verovanje, u peruanske Ande, u jezik kečua, u figuru koju zovu Yazcamac, „onog koji je otišao i video i vratio se“, dakle preživeo. Kroz čitavo delo može se proći neopterećeno, uživajući u stilu i slikama, priči o odrastanju i sazrevanju Geriona, američkog mladića, homoseksualca, kojeg je brat zlostavljao, majka mu bila nežna ali ne od posebne koristi, a otac se tek uzgred spominje. Ali već u prva dva odeljka susrećemo se više puta s idejom o prikrivanju i zametanju sveta na osnovu Gerionove nekonvencionalne percepcije okoline i svog položaja u odnosu na predmetni svet…” (iz pogovora Sonje Veselinović)
€7.00

Dragoje Živković: Istorija crnogorskog naroda

€15.00

Šarlot Delbo: Aušvic i posle njega

Delo Šarlot Delbo jedno je od ključnih ostvarenja logoraške književnosti i književnosti Holokausta. Njeno memoarsko vraćanje pitanjima svedočenja krize tokom decenija nakon oslobođenja iz nacističkih logora pokazuje posvećenost prikazivanju traume koju je doneo lʼunivers concentrationnaire, traume koja se ne sagledava kao događaj iz prošlosti, već kao istorija koja se ne završava. Prvi deo svoje trilogije Aušvic i posle njega ona započinje rečima: „Danas nisam sigurna da je ovo što sam napisala istinito. Sigurna sam da je istinsko.“ Ovo razlikovanje između vrai i véridique predočava svest autorke o nemogućnosti svedočanstva da ponudi zaokruženu ili potpunu transpoziciju iskustava preživelih ili da dâ presudu o istorijskim događajima. Ona upućuje na istorijski metanarativ kao istinu, ali upravo subjektivno iskustvo, kao istinsko, jeste onaj višak koji se možda ne očituje u zvaničnim formulacijama i izveštajima, ali koji presudno određuje naš odnos s prošlošću. U svojim memoarskim – ili pak antimemoarskim – zapisima, Delbo opisuje zatočenje u zatvoru Sante u Parizu, pogubljenje supruga Žorža Didaša, opraštanje s njim, deportaciju u Aušvic-Birkenau, u stočnom vagonu, zajedno s dvesta dvadeset devet žena pretežno uhapšenih zbog delovanja u Pokretu otpora, boravak u logoru i potom u povlašćenom odredu u Rajskom, prebacivanje u Ravenzbrik, oslobađanje, povratak i život posle. Ali se ovih događaja ili stanja ne dotiče linearno: Niko od nas neće se vratiti, Beskorisno znanje i Mera naših dana uporno i mučno cirkulišu oko rane, ukidaju hronologiju i prostorom zamenjuju vreme kao narativnu postavku. Za razliku od brojnih književnih dela o Holokaustu koja se zasnivaju na realističkom pripovedanju, uz miran, razborit iskaz svedoka, koji Primo Levi vidi kao najubedljiviji, Aušvic i posle njega odlikuje se složenom estetikom i modernističkom strukturom. (Sonja Veselinović)
€15.00

Margaret Lorens: Božja šala

Bestsellers